Postoje mjesta na kojima čovjek još snažnije osjeti što znače vjera, Domovina i pripadnost hrvatskom narodu. Zrin je jedno od tih mjesta.

Mjesto koje je dalo ime Zrinskima. Mjesto u kojem je rođen Nikola Šubić Zrinski, hrvatski ban i junak Sigeta, jedan od najvećih simbola hrvatskog junaštva i obrane kršćanske Europe.

Ali Zrin je i mjesto velike hrvatske žrtve.

U rujnu 1943. ubijeno je 213 njegovih stanovnika, među njima i djece, mjesto je spaljeno i razoreno, a preživjeli Zrinjani protjerani su sa svojih ognjišta. Nakon rata oduzeta im je imovina i zabranjen povratak.

Htjeli su ugasiti jedno hrvatsko mjesto. Nisu uspjeli ugasiti njegovu vjeru, ime ni sjećanje.

Nakon više od 75 godina u Zrinu su ponovno zazvonila crkvena zvona, ponovno se služi sveta misa, a potomci Zrinjana vraćaju se na zemlju svojih predaka i čuvaju uspomenu na njihovu žrtvu.

Zato Zrin za mene nije samo mjesto sjećanja. On je opomena, ali i obveza.

Obveza da govorimo istinu o njegovoj povijesti. Da čuvamo hrvatsku nacionalnu baštinu. I da ovom kraju, koji je toliko dao i toliko pretrpio, vratimo život i perspektivu.

Zrin, Gvozdansko i baština Zrinskih mogu i moraju ponovno postati snažna točka hrvatskog identiteta, kulture i razvoja Banovine.

Narod koji poštuje svoje žrtve i čuva svoje korijene ima budućnost.

Neka nas u tome vode vjera u Boga, ljubav prema Domovini i zahvalnost prema svima koji su Hrvatsku kroz stoljeća čuvali i branili.

Zrin nije zaboravljen. I neće biti.