Politika SDA i deindustrijalizacija Federacije BiH: izgubljena privreda bez strategije

Deindustrijalizacija Federacije Bosne i Hercegovine predstavlja jedan od najozbiljnijih ekonomskih i društvenih problema poslijeratnog perioda. Iako su ratna razaranja i raspad jugoslovenskog tržišta stvorili izuzetno teške početne uslove, ključni razlozi dugotrajnog industrijskog sloma nalaze se u pogrešnim ekonomskim politikama i načinu upravljanja državnom imovinom u godinama nakon rata. U tom kontekstu, politika Stranke demokratske akcije (SDA), koja je decenijama imala presudan uticaj na vlast u Federaciji BiH, nosi značajan dio odgovornosti za sudbinu brojnih industrijskih preduzeća.

🔹 Privatizacija bez industrijskog plana

Jedan od centralnih problema politike SDA bio je izostanak jasne industrijske strategije u procesu privatizacije. Umjesto planskog očuvanja i modernizacije industrijskih sistema, privatizacija je vođena administrativno i fragmentisano, kroz entitetske i kantonalne agencije, često bez dugoročnih ciljeva. Preduzeća su prodavana bez ozbiljnih analiza tržišta, tehnoloških potreba i investicionih potencijala.

Brojni dijelovi nekadašnjih industrijskih giganata, poput Šipad sistema, metalnih pogona UNIS-a i Pretisa, te hemijske industrije, privatizovani su bez obavezujućih i kontrolisanih investicionih planova. SDA-vođene vlade nisu izgradile mehanizme koji bi osigurali da novi vlasnici nastave proizvodnju, ulažu u tehnologiju i zadrže radnu snagu. Posljedica je bila rasprodaja imovine i brzo gašenje proizvodnje.

🔹 Tekstilna industrija kao simbol neuspjeha

Posebno ilustrativan primjer neuspješne politike predstavlja propast tekstilne industrije u Sarajevu, Tuzli i Bugojnu. Ovaj sektor je zapošljavao desetine hiljada radnika, dominantno žena, i imao realne šanse za opstanak kroz modernizaciju i izvozno orijentisanu proizvodnju.

Međutim, politika SDA prema ovom sektoru svela se na pasivno posmatranje tržišnog kolapsa. Država nije nudila poreske olakšice, tehnološku podršku niti zaštitne mjere u tranziciji, dok su privatizacioni ugovori ostajali mrtvo slovo na papiru. Socijalne posljedice – masovna nezaposlenost i osiromašenje lokalnih zajednica – ostale su bez sistemskog odgovora.

🔹 Političko upravljanje umjesto ekonomskog upravljanja

Jedna od ključnih karakteristika SDA politike bila je snažna politizacija upravljačkih struktura u javnim i bivšim državnim preduzećima. Nadzorni odbori i uprave često su popunjavani po stranačkom, a ne stručnom kriteriju. Takav model upravljanja dodatno je ubrzao propadanje firmi koje su već bile oslabljene ratom i tržišnim promjenama.

Umjesto da država djeluje kao aktivan vlasnik u fazi tranzicije, SDA-vođene vlasti su se uglavnom povlačile iz odgovornosti, prepuštajući sudbinu strateških preduzeća improvizaciji i kratkoročnim interesima.

🔹 Gubitak tržišta bez odgovora države

Nestanak jugoslovenskog tržišta bio je objektivan problem, ali odgovornost politike leži u nedostatku odgovora na tu promjenu. SDA nije razvila konzistentnu izvoznu politiku niti usmjerila industriju ka novim tržištima. Nije postojao ozbiljan program tehnološkog osavremenjavanja niti saradnje sa međunarodnim partnerima koji bi omogućio transfer znanja i kapitala.

Time su preduzeća ostala nekonkurentna, tehnološki zaostala i osuđena na gašenje, čak i u sektorima gdje je postojala realna osnova za oporavak.

🔹 Slab nadzor i odsustvo odgovornosti

Možda najveći neuspjeh politike SDA bio je potpuni izostanak kontrole nad provođenjem privatizacionih ugovora. Ugovorne obaveze o investicijama, očuvanju radnih mjesta i nastavku proizvodnje često nisu ispunjavane, ali sankcije gotovo da nisu postojale. Time je poslata jasna poruka da država ne štiti javni interes niti radnike, već toleriše ekonomski oportunizam.

Negativni efekti politike SDA prema industrijskim preduzećima nisu rezultat jedne pogrešne odluke, već dugogodišnjeg obraza upravljanja bez vizije, strategije i odgovornosti. Deindustrijalizacija Federacije BiH nije bila neminovna, ali je postala stvarnost zbog politike koja je industriju tretirala kao teret, a ne kao razvojni resurs. Bez ozbiljnog kritičkog preispitivanja takvog naslijeđa, teško je očekivati održiv industrijski i ekonomski oporavak zemlje.