Politički slogan nije samo marketinška poruka, već sažeta slika karaktera i političkog identiteta jedne stranke.
Kad se stranka u kojoj se na svskom čošku kunu u jednog Boga počne predstavljati kao „Samo SDA i Samo Bakir, te ako je „Samo SDA “ svjesno odabran slogan, onda se neminovno nameće pitanje nije li takva poruka, svjesno ili nesvjesno, prešla granicu političke propagande i zašla u prostor bogohuljenja.

Teško je izbjeći pomisao da je u međuvremenu došlo do malog teološkog nesporazuma: izgleda da su sebi pripisali ono „samo“ koje u našoj vjeri pripada jedino Bogu.

U Bošnjaka postoji samo Jedan kojem pripada „samo“ .
Stranka koja se neprestano zaklinje u Boga, a onda sebi izabere slogan „Samo SDA", trebala bi se zapitati šta joj je uopće sveto.
Naravno da će u SDA reći da se slogan ne odnosi na vjeru i da se te dvije stvari ne smiju miješati.
Ali upravo je u tome ironija: čovjek često najviše otkrije o sebi onda kada ne namjerava ništa otkriti. „Samo SDA“ možda nije bogohuljenje u doslovnom smislu, ali jeste nesvjesno ogoljavanje političke prirode jedne stranke – poruka da za njih, izgleda, nema ništa iznad stranke, pa ni država, ni institucije, ni Bosna, ni Hercrovina, ni narod.
Nije problem samo u onome što su htjeli reći, nego u onome što su, nesvjesno, pokazali o Seb(i).
Dragi Bošnjaci, samo dragi Bog zar ne. Zaigrali ste se Bakire se velikim riječima. A s takva igra se često završi – bolno.