MRTVI JARAK

Šutnja
Šuti ovo polje, ove ptice, šume,
Nebo! Eno, iznad naših čela – nijemo nebo, šuti.
Samo zemlja plače skrivajući tijela
Vjernih Domobrana pod majčinske skuti.

Zemlja
Zemlja jeca, rida, u ranama stenje,
Sveta mučenička krv je guši, guši.
Bol je silna, kipi,do neba se penje
I ostavlja oštar ožiljak na duši.

Krvnik
Krvnik kažnjen nije za svirepa djela.
Ne kaje se, žrtvama svog zločina se ruga.
Njegova je savjest mrtva, okorjela.
Nas sažiže nepravda i tuga.

Pravda?
Nema pravde! Mrtvi jarak zalud čeka
Pravdu. Samo Bog će sudit zlikovcima, svima.
Na nama je, za našega vijeka
Častit žrtve čuvajući istinu o njima.

Tuga

Da se nikad ne zaboravi!

Prenosim "pismo i zapisnik o ovim i drugim strašnim zločinima nekoliko suhopoljskih partizana su 29. srpnja 1945. godine poslali tadašnjem ministru jugoslavenske vlade Andriji Hebrangu:

"Dragi druže Andrija!

..... Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika koje su otpremili u šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljuna V. Proleterske crnogorske brigade koji su onda bili u Suhopolju, a kad su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih potukli.

Ovi drugovi koji su bili u V. Crnogorskoj proleterskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane. Iz toga se može zaključiti da ovi Srbi, sada kao četnici pod drugom firmom (maskom) ubijaju nevine Hrvate.

Na ovo narod ne gleda dobro (.) nezadovoljan zbog masovnog ubistva koji su vršeni oko Suhopolja, jer su viđeni mrtvi kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela".

Izjave nekih svjedoka 1993. godine:

- "Marija Pleša priča da je nekoliko dana bio jauk ali se nitko nije usudio ići tamo osim djece. Srbi su tu ubijali dva-tri dana. Kaže Pleša da je tu ubijeno jako puno ljudi oko 700."

- Kutija kaže da je bilo "oko 30 Nijemaca koji su kopali kanal dug 30 metara i tu su ih dopremili s jedne i druge strane jame-kanala i tukli sa šarcem i automatima, tako su padali u jamu svi povezani jedan za drugim. Tu je bila vika i jauk dva-tri dana ali nitko se nije usudio ići da vidi. Poslije toga za dan-dva Kutija je išao gledati dok su ih polijevali krečom. Sve su ih skinuli do gola a robu su nekuda odvezli."

- Josip Grbac kaže da su zarobljenici "po livadama ostavljali svoje adrese na komadićima papira kako bi netko javio njihovim kućama da ih više neće biti jer će biti pogubljeni pa da se zna gdje im je grob, ali nitko nije smio ništa da poduzme. Svatko se bojao da ako se dozna da je tko javio i njega bi ubili. Grbac kaže da je tu poubijano 600 ljudi".

Svećenik Božo Vukoja je u Suhopolje došao 5. srpnja 1945. godine i u svojoj knjizi "Hrvat žive vatre" piše:

"Jedne sam nedjelje (mislim da je bila prva nedjelja poslije blagdana Velike gospe) išao u mjesto Rodin Potok, gdje sam trebao imati misu. Usput sam navratio u Veliku Trapinsku k dobroj katoličkoj obitelji Biondić. Gospođa je prala posuđe, ali je bila uplakana i silno uzbuđena.

Što se dogodilo? - upitao sam zabrinuto.

Što mislite, noćas su ti partizani poklali 176 zarobljenika, i tu su, kod nas, prali noževe - odgovorila je žena i zaplakala još jače."

Zapisao: Vlatko Ljubičić

Slika-Tezno,Slovenija