„Zbog doktora sam postala invalid i umalo izgubila cijeli svoj život! Želim da oni koji pročitaju moju poruku ne naprave istu grešku kao ja!"

Zovem se Fatima Hodžić, imam 64 godine. Nikada ne bih pomislila da ću jednog dana napisati svoju priču na internetu, ali unuci su me ubijedili — kažu da može nekome pomoći. Više nemam šta da izgubim.

Cijeli život sam radila kao prodavačica u samoposluzi — znate kako je to, cijeli dan na nogama, kod kase, kod polica, bez pauze. 32 godine. Muž mi, Mustafa, umro je prije 7 godina, infarkt. Otišao je iznenada, nije se stigao ni oprostiti.

Nakon Mustafine smrti kuća je opustjela. Nema s kim da doručkujem. Nema ko da mi kaže „Fatima, lijepa si" ujutro. Samo ja i moje noge i tišina.

Mi, Bosanke, tvrde smo. Ne predajemo se lako. Majka mi je radila do 70-te. Nana je sama odgojila petoro djece kroz rat. Ja nisam mogla biti drugačija.

Sin mi, Emir, živi u Sarajevu sa ženom i dvoje djece. Kćerka, Amra — u Banja Luci. Dolaze kad mogu. To jest, gotovo nikad.

Proširene vene su se pojavile oko 45. godine. U početku je izgledalo kao kozmetička stvar. Sitne žilice, crvene paukove mreže po butinama. Ništa nije boljelo.

Kakva glupost. Kakva glupost što nisam obratila pažnju.

Sa 55 vene su se već jasno vidjele. Plave pruge po listovima. Ali još uvijek nije boljelo. Samo uveče sam osjećala noge teške. Mislila sam — umor, cijeli dan sam stajala u samoposluzi.

Sa 60 su noge počele da oteknu. Uveče, kad skinem čarape, ostajali su duboki tragovi. Ujutro su nestajali. Mislila sam — godine, šta ćeš.

Onda su počeli noćni grčevi.

Budila sam se u 3 sata noću sa listom stegnutim kao kamen. Užasan bol. Skakala sam iz kreveta, pokušavala stati, masirati — ništa nije pomagalo. Stajala sam u mraku i plakala.

Nisam mogla ni da odmorim poslije podne. Budila sam se sa nogama u vatri. Kauč je postao moj kavez.

Uveče, sama u stanu, gledala sam svoje noge i nisam ih prepoznavala.

Plave vene, debele, čvorovite. Kao konopci umotani ispod kože. Članci — dvaput veći nego ujutro. Koža — sa smeđim mrljama, suha, ljušti se.

Nisam obukla suknju 4 godine. Nisam išla ni na more sa unucima. Stidjela sam se. Stidjela sam se vlastitih nogu.

Ranije sam svako veče izlazila sa komšinicama. U šetnju, na kafu u avliji, na ćaskanje pred zgradom. To radimo mi, Bosanke. To je život ovdje. Ali prije 2 godine sam prestala izlaziti. Nisam mogla doći do klupe. One su se i dalje okupljale. Ja sam ih gledala sa prozora.

Amra je došla prošlog ljeta. Izašla sam iz kupatila u bademantilu i vidjela me.

Stala je. Pogledala mi noge. Trudila se da ništa ne pokaže na licu. Ali vidjela sam u njenim očima.

Gađenje. Sažaljenje. Strah.

Pitala je — mama, jesi li išla kod doktora?

Bila sam. Kod 3 doktora.

Prvi — porodični ljekar. Rekao: proširene vene, treba ultrazvuk, ali čekanje je 8 mjeseci. Propisao mi kompresivne čarape.

Pokušala sam ih nositi ljeti. U Bosni. Na 35 stepeni. Umalo da padnem u nesvijest. Noga nije disala. Odustala sam.

Drugi — vaskularni hirurg u privatnoj klinici. Ultrazvuk 80 KM. Pogledao ekran i ćutao cijeli minut.

Onda je rekao: teška venska insuficijencija. Zalistci ne rade. Krv se skuplja u nogama umjesto da ide prema srcu. Treba operacija, laser. 3000 KM po nozi.

Moja penzija — 520 KM. To jest, nemoguće.

Treći — internista. Analize krvi. Rekao: ima rizik od tromboze, pisaću vam antikoagulanse.

Upozorio me: mogu izazvati unutrašnja krvarenja. Trebaju analize svake 2 sedmice. Ako se udarite, ako se posiječete — možete opasno krvariti.

Uzela sam recept. Nisam kupila lijekove. Plašila sam se.

3 doktora. 3 dijagnoze. Niko mi nije pomogao.

A noge su mi bile sve gore.

Prošlog ljeta primijetila sam crvenu mrlju na članku. Malu, jedva vidljivu. Pomislila sam da sam se ogrebala.

Nakon sedmicu dana to je bila rana. Crvena, gnojila se, boljela. Nije zarastala.

Stavila sam flaster. Nije pomogao. Stavila sam kremu iz apoteke. Nije pomogla. Stavila sam mast koju mi je dala komšinica. Nije pomogla.

Rana je rasla.

Otišla sam kod doktora. Pogledao je i ćutao. Onda je rekao riječi koje nikad neću zaboraviti:

„Imate sreće što ste došli sada. Još mjesec dana — i amputirali bismo vam nogu."

Venski ulkus. Tako se zove. Rana koja ne zarasta jer krv ne cirkuliše. Koža polako umire. Ako se inficira — gangrena. Ako gangrena — amputacija.

Komšinica mi, rahmetli Razija — zajedno smo sadile cvijeće u avliji već 20 godina — ispričala mi za svekrvu. Imala venski ulkus. Liječili je 2 godine. Nije zarastao. Amputirali joj nogu do koljena.

Umrla godinu dana kasnije. U staračkom domu. Sama.

Nakon posjete doktoru sjedila sam na stolici u kuhinji i gledala kroz prozor.

64 godine. Sama. Sa nogom koja truli.

Djeca u drugim gradovima. Para za operaciju nemam. Kompresivne čarape ne mogu nositi. Od antikoagulansa me strah.

Najgore nije bio bol. Bilo je to što se osjećam kao teret. Za djecu, koja imaju svoj život. Za komšinice, koje su mi donosile pijačarenje. Za sve.

U Bosni ne stavljamo roditelje u domove. To se ne radi. Majka mi je umrla kući, sa 86 godina, ja pored nje. Nana — isto. A sada moja djeca hoće mene da stave?

Amra me zvala iste večeri. Ispričala sam joj sve. Dugo je ćutala. Onda je rekla:

„Mama, pričala sam sa Emirom. Ima jedan dom blizu Visokog. Sa baštom, njegom, doktorima. Možda bi bilo bolje..."

Starački dom.

Moja rođena kćerka hoće da me stavi u starački dom.

Nisam ništa rekla. Spustila sam slušalicu. Plakala sam cijelu noć.

Sutradan su došli oboje. Emir i Amra. Sjeli su preko puta mene kao na sudu.

Emir me nije gledao u oči. Amra je pričala.

„Mama, razumi. Ja imam posao, djecu. Emir — isto. Ne možemo dolaziti ovdje svaki dan. A ako ti se nešto desi? Ako se rana inficira? Ako dobiješ trombozu? Sama si."

Sve je bila istina. Svaka riječ.

Ali u domu ću umrijeti. Znam.

Rekla sam: „Dajte mi još jedan mjesec. Ako za mjesec dana ne bude bolje — otići ću."

Pogledali su se. Emir je klimnuo glavom. Amra je plakala.

Jedan mjesec. Imala sam jedan mjesec da spasim nogu. I svoj život.

Prve dvije sedmice pokušala sam sve. Kupke sa solju. Noge podignute. Kreme iz apoteke — 20 KM, 35 KM, 50 KM. Masti sa sela. Recepti sa interneta — jabukovo sirće, kupusov list, kesteni.

Ništa. Rana nije zarastala. Oteklina se nije smanjivala. Grčevi su se nastavljali.

Treće sedmice sam se predala. Cijeli dan sam sjedila u fotelji sa podignutim nogama. Nisam se javljala na telefon. Jela sam jednom dnevno. Mislila sam — zašto nastavljati, nek me odvedu u dom, nek se završi.

Približavao se Bajram. Prvi put u životu sam pomislila — možda ove godine neću napraviti ručak. Ne mogu stajati na nogama. Ne mogu napraviti pitu. Ne mogu biti majka koja okuplja sve.

Jedne noći, kad nisam mogla zaspati od bola, uzela sam telefon. Otvorila Facebook. Samo da nešto radim, da ne poludim od tišine.

I vidjela sam jednu objavu.

Žena iz Mostara, mojih godina. Pisala o svojim nogama. Isti problemi — otekline, grčevi, rana koja ne zarasta. Doktori joj govorili da treba operacija — nije imala para.

Pisala da je našla kremu. Da se za nekoliko sedmica sve promijenilo.

Obično preskačem takve objave. Mi, Bosanke, znamo da je većina stvari na internetu prevara. Koliko su nas puta lagali.

Ali ta žena je bila kao ja. Iste godine, ista situacija, isti očaj. I na slici se smijala. Stajala u parku, u suknji, sa unucima.

Pogledala sam joj noge. Izgledale su normalno. Ne savršeno — ali normalno.

I pomislila sam — kad sam zadnji put obukla suknju? Prije 4 godine? 5?

Čitala sam do 3 ujutro. Našla sam link. Naručila.

Ruke su mi drhtale dok sam pisala adresu. Govorila sam sebi — Fatima, luda si. Ovo neće upaliti. Mi, Bosanke, nikad ne vjerujemo u lake rješenja.

Ali šta sam imala da izgubim? Dom je mogao sačekati.

Paket je stigao nakon 3 dana. Uputstvo je bilo jednostavno: ujutro i uveče, od članka nagore, lagano masirajući prema srcu.

Prva 3 dana — ništa. Noga i dalje teška, i dalje otečena. Pomislila sam — znala sam. Opet su me prevarili. Mi, Bosanke, uvijek znamo kad je nešto previše dobro da bi bilo istina.

Četvrtog dana uveče sjela sam na kauč. I nešto je nedostajalo.

Pulsiranje. Noga više nije pulsirala. Prvi put poslije mjeseci.

Ostala sam nepomična, da se uvjerim da ne umišljam. Nisam umišljala. Noga je bila mirna.

Šestog dana ujutro pogledala sam članak. Nije bilo traga od čarapa. Uzela sam krojački metar — minus 2 cm. Oteklina se smanjivala.

Desetog dana probudila sam se u 7 ujutro. Ne u 3, od grčeva. U 7, od svjetla. Spavala sam cijelu noć.

Nisam se sjećala kad sam zadnji put spavala cijelu noć. Prije godinu dana? Dvije?

Ležala sam u krevetu i plakala.

Četrnaestog dana pogledala sam nogu u ogledalu.

Vene — svjetlije. Nisu nestale, ali više nisu bili oni debeli, plavi konopci. Prije kao sjene ispod kože.

Koža — manje smeđa, normalnija.

I rana na članku... zarastala je. Ivice roze, nove, zdrave. Prvi put poslije mjeseci — rana je zarastala.

Zvala sam Amru. Glas mi je drhtao.

„Dođi da vidiš."

Došla je sutradan. Pokazala sam joj nogu.

Stala je na vrata i nije ništa rekla. Onda je počela plakati. Zagrlila me i rekla:

„Mama. Tvoja noga. Ona je... drugačija."

3 sedmice nakon što sam počela sa kremom, izašla sam u šetnju.

Sama. U parku. 40 minuta. Nisam sjela ni na jednu klupu.

Noge su mi bile lagane. Ne teške kao olovo — lagane. Kao da mi je opet 40 godina.

Razija, komšinica, vidjela me na ulici i stala.

„Fatima! Ti? Napolju? Sama?"

Osmjehnula sam se. „Idem na pijacu. Kupiti povrće. Kao prije."

Gledala me kao čudo.

Nakon mjesec dana uradila sam nešto što nisam 4 godine.

Napravila sam pitu.

Stajala sam 2 sata u kuhinji — razvlačila jufku, stavljala sir, pekla. Noge me nisu boljele.

Amra je došla, namirisala s vrata. Ušla je i stala.

„Mama. Tvoja pita. Mislila sam da je nikad više neću jesti."

Jele smo zajedno, kao uvijek. Obje smo plakale.

I obukla sam suknju. Prvi put nakon 4 godine.

Pogledala sam se u ogledalu. Proširene vene su se još vidjele — ali jedva. Oteklina — nestala. Koža — normalna. Rana — potpuno zacijelila, samo mali ožiljak.

Stajala sam pred ogledalom i plakala. Od sreće.

Moje noge. Konačno su izgledale kao moje noge.

Sljedećeg petka otišla sam u džamiju. U Čaršijsku — istu u kojoj sam vodila djecu na mevlud, gdje je bila Mustafina dženaza.

Godinu dana nisam išla. Nisam mogla stajati, nisam mogla klečati za namaz.

Tog petka sam klanjala. I molila. Prvi put poslije godinu — iz zahvalnosti, ne iz očaja.

Amra me zvala te večeri. Poslala sam joj sliku.

Odmah me nazvala. Plakala je i smijala se istovremeno.

„Mama, ti si prelijepa."

Niko mi to nije rekao godinama. Otkako je Mustafa umro, niko.

On mi je uvijek govorio — Fatima, ti si moja hanuma. Svako jutro. 38 godina. A ja sam mu govorila da je lud. Ali vjerovala sam mu.

Sada mi je kćerka to govorila ponovo. I znam da se Mustafa, odakle god bio, smiješi.

Nakon 2 mjeseca Emir je došao sa djecom. „Nano, idemo na more!"

Amar me pitao — nano, hoćeš li se sada igrati sa mnom? Mjesecima me pitao zašto se više ne igram s njim. Šta da kažeš sedmogodišnjem djetetu. Da je nana slomljena.

Ovaj put sam mu rekla — da, dušo. Nana će se igrati s tobom.

Ista plaža u Neumu, na koju smo išli sa Mustafom. Gdje su djeca pravila dvorce od pijeska. Gdje sam bila sretna.

Amar je vikao — nano, uđi u vodu!

Ušla sam. Do koljena. Voda je bila topla, sunce sijalo. A noge moje... noge moje su bile lagane. Žive.

Stajala sam tamo i gledala horizont. Pomislila sam na Mustafu. Plakao bi da me vidi.

Amar me poprskao. Smijala sam se. On se smijao. Emir je napravio sliku sa obale.

Emir je tiho rekao — mama, oprosti mi za onaj razgovor o domu. Pogriješio sam.

Amra je došla vikendom. Izvadila iz torbe brošuru iz doma blizu Visokog.

Pocijepala je na komadiće. Preda mnom.

„Ovo ti nikad neće trebati. Nikada."

Već su prošla 3 mjeseca.

Kremu koristim svaki dan, ujutro i uveče. Nikad neću prestati — jer se sjećam kako je bilo prije.

Noge su mi lagane. Ne oteknu. Ne bole. Nemam grčeva.

Proširene vene su izblijedjele — još se vide ako dobro gledaš, ali više nisu one debele, plave vene. Samo sjene.

Rana na članku — potpuno zacijelila. Kad sam otišla kod doktora na kontrolu, pogledao je i odmahnuo glavom.

„Ne razumijem. Mislio sam da ćete izgubiti nogu."

Imam 64 godine. Ali noge mi se osjećaju kao sa 44.

Idem na pijacu svako jutro. U šetnju sa komšinicama svako veče. Na kafu u avliji. U džamiju petkom. Na more sa unucima. Pravim pitu. Nosim suknje i haljine.

Bez kompresivnih čarapa. Bez bola. Bez straha.

Nisam naivna. Mi, Bosanke, znamo da čuda ne postoje. Ali ovo... ovo je uspjelo.

3 doktora mi nisu mogli pomoći. Jedan je htio operaciju od 6000 KM, koju nisam mogla priuštiti. Drugi — antikoagulanse, kojih sam se plašila. Treći — kompresivne čarape, koje nisam mogla nositi.

Ali pomogla mi je krema koju sam našla slučajno, noću, na Facebooku, kad više nisam imala nikakve nade.

Komšinica mi, Razija, vidjela je rezultate. Ista Razija, čija je svekrva umalo izgubila nogu.

Molila me da naručim i za nju. 8 godina proširene vene. Noga otečena svake večeri. Grčevi svake noći.

Nakon 2 sedmice je rekla: „Fatima, ne prepoznajem svoju nogu. Lagana je. Ne oteče. Uveče ista tanka kao ujutro. Zašto mi ovo niko nije rekao prije 8 godina?"

Njena sestra, Hanifa, 71 godina. Ulkus na članku 4 mjeseca, nije zarastao. Doktori govorili da treba operacija.

Nakon mjesec dana sa kremom — rana se zatvorila. Potpuno.

3 žene. Ista priča. Isti rezultat.

3 doktora nisu mogli pomoći. Ali krema — mogla je.

Zato dobro razmislite kome da vjerujete.

Ako i vi imate teške noge uveče. Ako vam oteknu članci. Ako imate plave vene kojih se stidite. Ako imate grčeve noću. Ako imate ranu koja ne zarasta.

Ne čekajte.

Ne čekajte da vam djeca donesu brošuru iz staračkog doma.

Kliknite na „Saznajte više" — tamo ima informacija o ovoj kremi. Samo ostavite ime i broj telefona — pozvat će vas.

Samo nemojte odgađati — brzo nestaju. Kad sam ja naručila, za 2 dana ih više nije bilo.

Fatima, 64 godine, Tuzla